Pjevačica Elvira Rahić: Želim da moje dijete bude kao što je bio sin Enesa Begovića!
Ljetni razgovor s primadonom bh. estradne scene Elvirom Rahić vodili smo na fudbalskom stadionu u njemačkom gradu Maincu, gdje je nastupala. Mada je noć prije imala privatnu zabavu s Halidom Bešlićem u Štutgartu, ipak se umor nije vidio na njenom licu, ili je to uspješno uspjela sakriti.
– Bila je to zaista izuzetno lijepa privatna zabava u Štutgartu, kod moje drage prijateljice. Uvijek sam uz nju kada se u njenoj porodici dešavaju neki lijepi momenti. Osim mene, ugošćen je bio i naš dragi Halid Bešlić- istakla je Rahić na početku razgovora i prisjetila se kako je upoznala Bešlića, kako je došlo do saradnje s Tifom, pričala je i o porodici, životu u Beču, a priznala je i na čijem ramenu se može isplakati
Nekoliko Vaših kolega priznalo nam je da ste im bili odskočna daska u karijeri.
– Svako ima svoje mjesto pod zvjezdanim nebom, pa tako i ja. Niko ne može zauzeti mjesto koje mi je suđeno. Drago mi je što ima više onih koji pozitivno i danas govore o tome, a bilo je i nekih zlobnika koji su pričali kako „možeš da ideš u ‘Intakt’, ali tamo niko od Elvire ne može da dođe do dobre pjesme“. A, ja sam sama dobre i jake pjesme davala drugim kolegama. Recimo, u to vrijeme sam dobila pjesmu „Srce od papira“ i nisam se vidjela u njoj, pa sam predložila da je snimi Sanela Sijerčić. Pjesma je postala veliki hit, koji se i danas sluša.
Gode li Vam pohvale?
– Pohvale volim kako u poslovnom, tako i u privatnom životu. Veoma me obraduje kada ljudi ne zaboravljaju svoje prijatelje, gest koji su učinili, ali isto tako i ja se znam zahvaliti, pohvaliti. Sve je to na neki način uzimanje, davanje i međusobno poštivanje. Sve je to život.
Sjećate li se prvog susreta s Halidom Bešlićem?
– Bilo je to davno, mislim prije tridesetak godina, i to upravo u Njemačkoj. I od tada njegujemo naše prijateljstvo. Nekada davno, kada smo radili zajedničke turneje po BiH, on mi je u jednom momentu rekao: „Znaš li ti, Elvira, da tebe zovu ženski Halid Bešlić?“ Rekla sam mu da nisam znala, ali ako je to zaista tako, onda mi je to velika čast. Halid je zaista jedan veliki umjetnik, čovjek i prijatelj, izuzetno ga cijenim, poštujem i volim. Kada se kaže Halid Bešlić, uvijek oko sebe vidite samo dobro.
Desila se velika tragedija u porodici Enesa Begovića, a vi ste kumovi?
– Enes je svojevremeno, prije nego što sam upoznala svog supruga Šabana, bio kućni prijatelj s njim i intenzivno su se družili. Dok se nisam udala za Šabana, Enes i ja se nismo mnogo družili, ali nakon udaje Enes je doslovno postao moj brat, a za samo nekoliko kolega s estrade mogu da kažem takvo nešto. Enes je veliki prijatelj i čovjek, on je moja porodica. A to što se njemu desilo, daj Bože da se nikada više nikom ne desi, da osjeti bol za djetetom. Njegov Armin je bio dijete za poželjeti, ja želim da moje dijete bude takvo, kao što je bio Armin. Kako je rekla jedna njihova komšinica, Armin je bio takav da, kada ode do pekare, u povratku kući pola od kupljenog usput podijeli ljudima.
Imate li prijateljicu kojoj možete plakati na ramenu?
– Naravno da imam, ali i mnogo puta su me izdali i povrijedili. Ipak, svima sam halalila, ja ne znam i ne želim da se raspravljam s nekim, jednostavno se udaljim i zašutim. Sve to izbacim iz sebe kada odem u šumu i trčim te sama sa sobom pričam, pa mi bude dobro.
Kako je nastala saradnja s Mladenom Vojičićem Tifom i kultna pjesma „A, sada idem“ (Baraba)?
– Tifa je jedan pozitivni čudak, odličan pjevač. Naime, u to vrijeme moj tim i ja htjeli smo da napravimo kopiju pjesme „Jugoslovenka“ od Lepe Brene, da je pjevaju četiri pjevača. Tada smo u „Intaktu“ bili Tifa, Hari Mata Hari, Dino Merlin i ja. Svi su bili zabavnjaci, samo sam ja bila narodnjak. Međutim, kada je Tifa čuo pjesmu, rekao je da je pjesma stvorena samo za njega i tako smo nas dvoje snimili taj duet. Kasnije je Tifa predlagao da snimimo odgovor na pjesmu „Baraba“, da kao on sada bude papak koji me nešto moli, a da ja budem odrasla djevojka. Ali, nisam htjela, jer ne bi bilo uredu vezati se za neku prošlu priču.
Danas s porodicom živite u Beču?
– Da, to je zbog posla moga supruga. Ali, ja sam i prije tu živjela, imam mnogo prijatelja i osjećam se kao da sam se vratila kući.
Često pjevate na rođendanskim veseljima. Ko Vama pjeva kada imate rođendan?
– Ma sama sebi otpjevam i kažem: „Šuti ženo, kakav rođendan, samo stariš“.
Bili ste članica žirija „Nikad nije kasno“?
– Da i to mi je uvijek veliko zadovoljstvo. Divim se svim tim dragim ljudima koji odlično pjevaju, ali nisu na vrijeme, iz ovih ili onih razloga, startali s karijerom. Dok sam bila mlađa ili kada sam počinjala, bila sam mnogo upornija nego što sam to danas. Žao mi je što nisu pokušali dok su bili mlađi da iskoriste tu energiju, ali i kroz ovo takmičenje oni postaju imena. (ekskluziva.ba)
