Mnogi ga smatraju najboljim vojnim i političkim analitičarem sa ovih prostora. Smrt Miroslava Lazanskog imala je dubok uticaj ne samo na Srbiju, već i na okruženje. I dan danas, mnogi ne mogu da se pomire sa ovim gubitkom. Danas ćemo se pozabaviti njegovim privatnim životom, koji je domaćim medijima uglavnom ostao nepoznat.
- Uprkos njegovom odsustvu, veoma poštujemo njegovu zaostavštinu. Zauvijek će da živi kroz svoja djela, a fanovi i kolege ga se rado prisjećaju. Njegova nepokolebljiva posvećenost pisanoj riječi i nemilosrdna potraga za istinom nagnali su ga da izvještava sa prve linije rata. Vremenom je pokazao neuporedivo razumevanje zamršenih vojnih strategija i složene mreže geopolitičke dinamike. Njegovi članci, analize i komentari postali su neprocjenjivi resursi za razumijevanje globalnih vojnih sukoba, snalaženje u sigurnosnim izazovima i rasplet političkih preokreta.
Miroslav je tokom svog školovanja pohađao Osnovnu školu “Dragojla Jarnjević” u Karlovcu. Međutim, zbog očevih obaveza u Foči, Miroslav i njegova majka će ljetovati u tom bosanskom gradu. Tokom ovih ljeta razvio je snažno prijateljstvo sa lokalnim stanovnikom po imenu Latif, koji mu je poklonio svoju prvu ručno izrađenu drvenu pušku.
- Miroslav je uživao i u pecanju i kupanju u Čehotinoj rijeci, kao i obilasku vojnog logora na Čemernu. Na kraju, Miroslavova porodica se preselila u Trebinje kada su njegov otac i njegov vod raspoređeni da rade na izgradnji aerodroma “Ćilipi” u Dubrovniku. Miroslav je osnovno obrazovanje završio u Trebinju i uspješno završio Gimnaziju „Jovan Dučić“.
Nakon očevog penzionisanja u 44. godini, porodica je odlučila da se preseli u Zagreb. Miroslav je nastavio svoje akademske aktivnosti na Pravnom fakultetu i na kraju stekao diplomu. Godine 1977. Miroslav je u Bitolju ispunio svoju vojnu dužnost, iskustvo koje se često priseća kao najnezaboravniji period svog života.
Kao početnik novinar, Miroslav je napisao svoj inauguracijski članak za omladinsko izdanje “Polet”, upuštajući se u temu francuske Legije časti. Ovo postignuće ga je dovelo do stalne uloge u redakcijskom timu najtiražnijih novina. Godine 1980. prelazi u “Vjesnik”, a naredna godina označava njegov ulazak u redakciju cijenjenog političkog nedjeljnika “Danas”, gdje ostaje do 1991. godine. i “Politika”.
Lazanski se razlikuje u tome što je bio među odabranom grupom stranih novinara kojima je dodijeljena privilegija da razgovaraju s dva komandanta NATO-a, tri ruska maršala i da vode intervjue sa značajnim ličnostima kao što su bivši rumunski predsjednik Nicolae Ceaușescu, sirijski predsjednik Bashar Al Assad i bjeloruski predsjednik Alexander Lukašenko.
Serija reportaža o Libiji donela mu je slavnu nagradu “Zlatna Nika” na Međunarodnom festivalu reportaže u Apatinu. Osim toga, preuzeo je produkciju ukupno pet dokumentarnih filmova, koji uključuju poznate komade kao što su “Rat za Kosovo”, “Komandosi” i “Titova soba”. Međutim, njegov lični život se poremetio kada je glumica Gordana Bjelica neočekivano otkrila da im je rodila ćerku 1994. godine, što je on nerado priznao.
Gordana Bjelica je bila odlučna u svojim tvrdnjama, u mjeri u kojoj je protiv njega pokrenula sudski postupak tražeći od njega da prizna očinstvo njihovog djeteta. Ipak, javnost i dalje nije upoznata sa pravosnažnom presudom u ovom slučaju. “U prethodnoj fazi mog života moje emotivno stanje je bilo drugačije.
- Bila sam u braku, ali nisam uspela da ispunim svoju majčinsku ulogu. Razvod je bio obostran. Nakon toga sam se našla u nepredviđenoj i nezdravoj… sudbonosnoj vezi. Odluka da postanem majka bila je u potpunosti moja jer čvrsto vjerujem da svaka sposobna žena treba iskusiti radosti majčinstva.
Gordana Bjelica je pojasnila da nikada nije postavljala nikakve zahtjeve svom ocu. I ona i njena ćerka su potpuno svjesne njegovog identiteta. Imali su otvoren i iscrpan razgovor, tokom kojeg je Gordana svojoj ćerki dala sve bitne detalje. Od tada su odlučili da se ne upuštaju u dalje diskusije o ovom pitanju.
