Beskućnik u Briselu uspio je da promijeni život lekaru koji je došao iz Srbije sa željom da se zaposli . Doktor nikada nije mogao da dobije diplomu, a onda mu je razgovor sa beskućnikom promijenio budućnost.
.„Mislio sam da ću biti presretan kada sam te davne 2000. godine diplomirao na Medicinskom fakultetu, jer 90-ih godina prošlog veka nije bilo lako završiti fakultet u roku. Pogriješio sam. Tek tada sam uvideo da je to tada bilo najveće razočarenje jer je očekivanje da ću kao mlad doktor početi da se obučavam i da radim ono za šta sam učio bila obmana.
Odlučujem da odem u Zapadnu Evropu i pokušam u nekoj stranoj zemlji koja bi mi mogla dati priliku da radim i učim. Da barem probam, da mi 2017. ne bude žao što nisam pokušao kada sam imao priliku. Uspijem da dobijem vizu i stignem u Belgiju bez znanja jezika. Bio sam presretan kada sam uspio da nađem jeftin i pristojan stan u blizini centra Brisela, ali mi nije trebalo dugo da shvatim da su u zapadnoj Evropi najjeftiniji stanovi u centru grada, dok je sve što vrijedi na periferiji desetak kilometara od centra.
Intenzivno učenje jezika i traženje mogućnosti da mi se prizna diploma sa Medicinskog fakulteta. Došla je 2002. godina, uspešno sam savladao jezik, ali nisam uspeo da prebrodim zid na koji sam naišao tražeći mogućnost priznavanja diplome. Tada sam počeo da se lomim i razmišljao da se ponovo vratim u Srbiju jer toliko godina nisam učio da radim nešto drugo.
I baš u to vrijeme u zgradi u kojoj sam živeo, vlasnik izdaje jednu sobu osobi koja većinu vremena živi na ulici sa svojim psom i koju svi uglavnom zovu “klošar”. Porastao je dugu kosu i bradu. i uglavnom je nosio prljavu garderobu. . Bio je krupan i visok sa izrazito plavim očima. Zvao sam ga po imenu Frank. “Doktore, možete li mi dati dva eura za pivo”, rekao mi je Frank jednom prilikom. Dao sam ga njega…
Sutra se opet sretnem sa Frankom: “Dobro jutro doktore, kako si?”, kaže mi. Ja mu odgovaram: “Nemoj me zvati doktorom, molim te”. Frank je upitao: “Pa kako su mi rekli da si doktor?”. Odgovorio sam mu: “Ja sam doktor, ali čim nemam licencu jer mi ne priznaju diplomu, onda nisam doktor.” Frank je samo ćutao.
Sutradan, po povratku u stan, vidim poruku: “Poštovani doktore, u vezi priznavanja Vaše diplome, imate termin sutra u 14 sati kod gospođe EE na dolje navedenoj adresi.” I sada dok ovo pišem vidim taj list papira. Počem nervozno da ga tražim, nema ga, čekam ga do 2 ujutru, ne dolazi u sobu.
Sutradan u 13 sati odlučujem da idem u EE. Usput ponavljam rečenice koje bih htio izgovoriti. Dolazim do kuće naznačene na adresi, njen naziv je označen na vratima. Zvonim vrlo diskretno i dio mene možda poželi da se vrata ne otvore jer kako je moguće da mi neka “skitnica” dozvoli sastanak sa EE jednog vrlo cijenjenog hirurga.
Na sreću, vrata su se otvorila i osoba koja ih je otvorila rekla je tihim tonom: “Dobro došli, doktor vas čeka.” Da se zemlja može otvoriti, sigurno bih skočio. Poslušala me je i već sutradan sam imao termin kod dekana i predsjednika komisije za dodjelu specijalizacije iz hirurgije.
Nostrifikacija, tj. jedan veliki ispit za provjeru znanja zakazan za tri mjeseca, svake srijede asistiram EE u privatnoj klinici za koju sam adekvatno plaćen. Da mi je rekla da joj plaćam, platio bih. Moj život se potpuno promijenio. Ali mjesecima nisam spavao više od pet sati jer Franka više nisam vidio. U slobodno vrijeme lutao sam ulicama Brisela tražeći ga.
Posle tri meseca uspevam da overim diplomu i dobijem specijalizaciju iz hirurgije. I tako nakon pet mjeseci, jedne srijede, tokom operacije sa EE, uspevam da je pitam: “Frenk mi je pomogao…, pokušavam da ga nađem, ali ne mogu, ko je Frank?”.
EE mi je tihim tonom odgovorio: “Frank, njegov otac, djed i pradjed potiču iz vrlo ugledne belgijske porodice. Svi su arhitekti po zanimanju. Frank je doživio porodičnu nesreću i izgubio ženu i dijete u nesreći, a zatim uzeo je svog psa i izašao iz kuće.Niko ga nije video pet godina.Kada se pojavio na mojim vratima zamolio me da ti pomognem kao da si mi sin.I iz ljubavi prema njegovoj porodici nisam mogao odbiti, “ rekla je .
Završio sam operaciju u Belgiji i Francuskoj sa odličnim uspjehom. Radio sam u najprestižnijim bolnicama specijalizovanim za transplantaciju organa. Imenovan od načelnika urgentnog odjela hirurgije. Sve što sigurno ne bih postigao u Srbiji, postigao sam kao stranac u Evropi.
Franka više nisam vidio do 2012. Prolazeći vrlo prometnom ulicom u Anderlechtu, krajičkom oka vidim Franka sa dugom sijedom kosom kako silazi niz stepenice u metro. Zaustavljam auto nasred ulice i trčim u metro. Čujem zvuk odlaska podzemne željeznice i nadam se da je metro iz suprotnog smjera. Pogrešio sam, Frenk je i tada uspio da nestane.
U životu nikad ne znaš ko je ko i ko ti može pomoći. Ako ne možete pomoći, nemojte se opuštati i nikada nikoga ne omalovažavajte, pogotovo one koji spavaju na ulici. Moj život se promijenio kada mi je sam Bog poslao takvu osobu. Frenk, hvala ti, nikad te neću zaboraviti“, priča je doktorka koja je objavljena u Politici 2017. godine, prenosi Espreso