“Imam jednu (bivšu) drugaricu od 35 godina koja ne može da ima decu (a to joj je bila najveća želja).
Prošle godine smo, dan posle mog 28. rodjendana, muž i ja dobili trojke, tri dječaka. Od tog dana, ona se prema meni ponaša drugačije, sa prezirom rekla bih.
Došla je u posjetu i pričala kako su bebe ružne i odvratne i kako je ona ‘bogu zahvalna što nema djecu’.
Ćutala sam, kao i muž, iako nas je uvrijedila, jer smo i donekle mogli da razumijemo da sama sebe tješi.
Prije par dana sam saznala da sam ponovo trudna. Jutros sam izašla na kafu sa njom, rekla joj za trudnoću, a ona je krenula bez trunke stida da me vrijedja. Od toga kako sam ja ‘inkubator’ i ‘rasplodna krmača koja se samo razmnožava’, pripovijedala mi je i o tome kako djeca nisu smisao života i ubjedjivala sama sebe da su moje trudnoće ‘neplanirane’ (?).
Rekla sam joj da nisam ja kriva što ona ne može da rađa i da prekine da me vrijedja zbog toga, a ona se naljutila, ustala i izašla iz kafića.
Ne vjerujem kakve osobe postoje. “