Vedrana Rudan je jednom priliko potpuno surovo, iskreno do koske, govorila o svom majčinstvu, kao i o ljubavi prema djetetu.
Hrvatska književnica Vedrana Rudan poznata je po tome što nema dlake na jeziku i o apsolutno svakoj temi govori potpuno otvoreno! Hrabrno izgovara sve što mnogi misle, ali ih je sramota da priznaju. Tako je svojevremeno objavila kolumnu o ljubavi majke prema djeci koja je digla veliku prašinu u javnosti.
Prenosimo vam je u cijelosti:
“Jako sam rano poželjela da imam djecu. U lovu na mladunčad nisam previše pažnje posvećivala traženju idealnog tate. Tada sam mislila da su svi muškarci isti. U modi su bili visoki mužjaci širokih ramena i krupnih šaka. Većina žena svoju ljubav prema partneru ne doživljava kao nešto što će joj odrediti sudbinu. Više pažnje posvećuju odabiru vjenčanice nego testiranju budućeg oca svoje djece. Kad se zaj***, ne čudimo se previše.
Stalno oko sebe gledamo kako se strastvene ljubavi pretvaraju u strastvenu mržnju. Ljubav ima svoj rok trajanja. Dugačka, bijela haljina uvijek se može pretvoriti u kratku u kojoj ćeš nekoj nesretnici poći na vjenčanje. Ti, konačno slobodna, ona pravomoćno osuđena.
Ali…Neko nam je rekao, postoji bezuslovna ljubav, postoji večna ljubav, postoji ljubav otporna na oluje, poplave, požare, potrese. Ljubav majke prema svojoj bebi. Bebine godine tu ne igraju nikakvu ulogu. Dok postojiš, ono što si rodila za tebe je beba. Bespomoćno stvorenje smije sve i sve mu je unaprijed oprošteno.
Pretjerujem? Moja prijateljica je kćerki dala kuću pa sebi u sedamdesetoj iznajmila stančić. Ovih je dana vlasnik tjera na ulicu jer će garsonijeru prodati. Sama je kriva. Je li „kriva“? Šta ako je ljubav između majke i njene mladunčadi nešto veće od života? Druga prijateljica je sinu u kešu platila stan, kupila mu auto, plaća njegove režije, jedva preživljava. To radi za svoj duševni mir. Majka mjeri svoju sreću veličinom sreće svojih beba.
Ključno je pitanje, mogu li naše bebe biti srećne dok smo mi žive? Ili beskrajno srećne postanu tek kad s ovoga svijeta ode davež iz koga se više ništa ne može izvući osim neplaćenog računa za A1, struju, vodu, uplatnicu za najam podstanarskog stana? Tu su i pogrebni troškovi. Bebe su najsrećnije dok stoje na rubu majčinoga groba i jecaju u nevjerici.
Organizovala sam svoju sahranu. Platila sam čovjeku da moju urnu odveze čamcem na otvoreno more i prah istrese u dubinu. Do smrti me žderalo dijete, nakon smrti će me gutati ribe. To će mi biti najbolja investicija u životu, oprostite, poslije života. Je***! Moje dijete voli orade iz rerne koje nisu iz uzgoja. I nakon smrti ću biti jestiva?
Šta sam djetetu dala, a nisam morala? Neću nabrajati, sve radimo isto. Da sam svoju bebu nakon srednje škole šutnula njoj bih pomogla, sebe uništila. Ljubav prema bebi ubija na rate. Kad nam razmažena derišta od 10+, 20+, 30+, 40+, 50+… vrate onako kako svaki čovjek vraća onome ko je prema njemu dobar, onda se čudimo.
Pomogle smo mesu našeg mesa. Može li ono biti go*no? Gledale smo oko sebe, ništa nismo naučile. Meso našeg mesa može biti samo go*no. O izuzecima se pišu knjige, snimaju filmovi i serije. Svaka žena rađanjem djeteta preko noći postaje glupača. To joj, kako godine prolaze, postaje sve jasnije. Uzalud. Je li to naučeno ponašanje? Ili smo mi mame samo glupe ribe koje ne mogu odoljeti crvu na udici?
Stisnula sam srce, prekinula otrovne igrice. Zašto bih sama sebi život pretvorila u pakao čekajući da mi unuk kaže hvala za poklonjeni telefon? Nikad to neće učiniti. On je meso mesa moga mesa. Krešo zna, kupovanje telefona moja je sreća. Imanje telefona kupljenog mojom lovom njegovo je pravo. Gotovo je. Svoje sam bebe skinula sa si*e.
Ruku na srce, ko meni zaista treba? Imam Pepicu. Mačka ne pokazuje nikakav interes za ostavinsku raspravu. Dapače, nekako sam sigurna da mi želi dug i srećan život”, zaključila je Vedrana.
(Stil / rudan.info)
